 |
Nema covjeka kojeg zivot nije razocarao
Da su za srecu potrebni misici, Dino je znao vec u kokuzna vremena. Kada su mu onda rekli da nikada nece moci u show biznis, sa nesto malo prkosa i sa puno vjere da i nemoguce moze biti moguce, krenuo je na dugo putovanje, u susret “Bureku”.
Deveti, studijski album je mogao biti i malo manje dobar, pa da sa olaksanjem kazemo da je “Sredinom”, njegovo najbolje djelo. Medjutim, tu sada dolaze oni misici a i stara poslovica “Ako ne znas raditi kako treba, nemoj ni raditi”, pa je Dino opet uspio izazvati interesovanje, koje se ocrtalo u cinjenici da je posjedovanje originalnog CD izdanja “Burek”, u zemljama u kojima pirati jos uvijek caruju, postalo skoro od zivotnog znacaja, nesto poput svjetskog pasosa na cije se pokazivanje svaki carinik pokloni i velikodusno ti pozeli dobrodoslicu u zemlju u koju ulazis.
“Burek” je bio rasprodan i prije nego sto je bio u peci. Premasio je ikada postavljene tirazne rekorde na nasim prostorima, a ta je cinjenica vrijedna naseg kolektivnog okretanja glave u Dininom pravcu, ako to vec nismo ucinili ranije. Pa da sada, mozda, pricamo o respektu koji je zaradio djecarac sa smijesnom kapicom na glavi i nekom replikom mornarske majice, kojem ni u najludjim snovima nisu prognozirali ni 20 prodatih albuma u narednih 20 godina, te se sada, u nesto drugacijoj modnoj verziji, suprostavlja svima onima koji ga pokusavaju nazvati legendom, pojasnjavajuci da su osnovni motivi tog puta od “Kokuznih vremena” do “Bureka” bili cista radoznalost i iskusavanje misica.
Salu na stranu, Dino je svojim zadnjim albumom i burekom u kojeg je stavio sve one sastojke i zacine koje je prikupljao godinama, jos jednom pokazao da od boljeg uvijek postoji bolje, kao i da iza zelje uvijek dolazi nova. Presao je medje i granice suradnjom sa desetinama umjetnika sa svih strana svijeta i svojim duetima konacno i Bosni i Hercegovini dao jedan , onako, bas kvalitetan i svjetski produkt za izvoz. Cak i sam omot albuma, na kojem se nalazi ilustracija bureka, ima svoju simboliku i predstavlja vjecno spajanje kultura i u sebi nosi, upravo tu poruku koju Dino svesredno salje svima koji su voljni da ga saslusaju. A postigao je, hvala Bogu, da ga danas procentualno slusa vise ljudi nego i jednu politicku stranku u nasim zemljama, samo da ga jos, svi ti koji ga slusaju, doista i cuju, dobio bi Dino itekako onu nevidjenu moc da uspostavi Ïeljeni balans, ako ne u cijelom svijetu, onda sigurno u onim malim zemljicama naseg Balkana. |
|
|
|
Dino, na samom pocetku ti se zelim zahvaliti sto si odvojio vrijeme za ovaj razgovor.
Pa hvala lijepo, to je u opisu moga radnog mjesta i nije mi mrsko. Jos uvjek mislim da imam sto za reci i da sam duzan odgovoriti na pitanja mojih fanova.
Dino kakav ti je utisak ostao od sinocnjeg koncerta u diskoteci Consum ovdje u Düsseldorfu i kako si se osjecao?
Bilo je jako lijepo, kao sto i sam mogao primjetiti. Naprosto je iznenadjujuce koliko je pozitivne energije strujalo u zraku, posebno kada uzmem u obzir cinjenicu da sam ja u ovoj istoj diskoteci nastupao vec prije, mozda tri ili cetiri mjeseca. Ja smatram da je to vrlo ucestalo i ponekad se ljutim na moj menadzment sto ugovara tako puno koncerata, ali, evo, pokazuje se da je njihova procjena dobra. Ja sam od onih koji se bavi i posvecuje umjetnosti, a menadzeri neka prave procjene takve vrste. Zapravo, zelim da kazem da je meni to vrlo interesantno da budem dio ovakvog koncerta – dva puta u cetiri mjeseca na istom mjestu i da postoji, da tako kazem, dobar odjek kod publike. To znaci da jos imamo sto za reci.
Doista ne mogu reci da je Dino Merlin jedan obican covjek. Znamo da si veliki humanista, znamo i da si tekstopisac, autor, umjetnik kojeg masa naziva “legendom bh muzike”, znamo da si mnogo toga sto obican covjek tesko moze da bude, barem ne u isto vrijeme. Ima mozda i onih koji te ne vole ali definitivno je vise onih koji te vole. Mislim da jednostavno vise ni jedan koncert, ni jedna zabava ili veselje ne mogu proci bez tvojih pjesama. Ne mogu se oteti dojmu da svi, a prvenstveno tvoji najveci obozavatelji gaje, gotovo. neprocijenjiv respekt prema tebi!
Hvala ti Nedzade na komplimentu. Ako postoji taj respekt, time mi je sve ovo draze. Jako mi je stalo da me moja publika uzima u paketu, jer sam misljena da ljude obicno i trebamo uzimati u paketu, dakle u njihovoj punoj dimenziji, sve ono sto oni i jesu. Neki od mojih fanova i naravno, velika vecina moja publike me kao takvog i uzima. Ja se trudim da budem uzor, na neki nacin. Biti temeljit, biti osoba koja zna sta hoce i osoba koja moze pogledati iza sebe i reci da nije bilo rdjavo, da sam neke stvari dobro uradio. Ja nisam savrsen, kao sto ljudi to obicno i nisu, jer ljudi nisu meleci, to jest andjeli, pa da budu savrseni. I ja, vjerovatno imam nekih mana i volio bih da popravim tako nesto. Ne treba gajiti iluziju da sam ja ikakva legenda ili savrsen covjek, nego naprosto imam srecu da me jedan veliki procenat ljudi voli, vole taj moj rad, vole te moje pjesme. Samo mogu da kazem hvala dragome Bogu na tome svemu. To je velika sreca za covjeka.
Kako sam informisan, u Americi te publika zeljno ocekuje, na svim zakazanim koncertima se trazi karta vise, sto se inace ne desava cesto tamo. Jesu li sve pripreme zavrsene i ide li s tobom u Ameriku cijela tvoja ekipa, u ovoj postavi u kojoj ste sinoc nastupili u Düsseldorfu i koji je zapravo razlog sto vodis cijelu ekipu, sto malo ko od tvojih kolega radi?
Da, mi smo se vec uveliko spremili za americku turneju. Prvo trebas onako preci tu psiholoski barijeru, pa onda kasnije sa tijelom ide lakse. A o cemu zapravo govorim je, da je to jedan ogroman posao, za koji se moj menadzment u Americi sprema po godinu dana. Mi krenemo raditi tu turneju godinu dana prije, da bi se sve na vrijeme moglo organizovati. I, naravno, hvala Bogu, sve ide kako treba. Moj kompletan bend, naravno ide sa mnom, devet ljudi kao i tehnicko vodstvo, jer zelim svojoj americkoj publici da se predstavim u istom onom svjetlu kako se predstavljam ovoj evropskoj. To je veliki napor ali i veliki izazov za mene, jer naprosto, ljudi koji zive tamo su naucili da nekako dobivaju pola od onoga sto im pripada, jer manje-vise svi koji odavde odu tamo, nekako stede na toj publici. Ja ne stedim i mislim da je moja publika u Americi vrijedna paznje i zasluzuje da ima isto ono sto dobija i moja publika u Evropi i domovini, tako da idemo u punom kapacitetu.
Sta se desava u tvom zivotu nakon sto se sada vec po malo prasina slijeze izdavanjem zadnjeg albuma, pod nazivom, “Burek” i nakon velikog koncerta koji si odrzao prosle godine na Kosevu? Kakvi su sada planovi?
Pa, moj zivot je onako...brzo se to sve nekako odvija. Skoro svaki dan sam u nekom drugom gradu, u drugom hotelu i toliko toga se ima za reci a ne znam sta bi to bilo i sta bi to bila prava mjera za moju publiku. Kakvim bi odogovorom oni bili zadovoljni!? Ali, evo trenutno sta je onako aktuelno je da sutra ujutro, ako Bog da, letimo za Ameriku. Imamo pred sobom jendomjesecnu americko-kanadsku turneju, koja je nama veliki izazov ali ujedno i veliki napor. Zbilja je to tesko sve osvojiti i stici, kao sto si vidio sinoc, mi punim plucima radimo i dajemo sve od sebe i stvarno smo poslije koncerta kao “isprane krpe”. Ali, imam nekakvih stalnih, dnevnih radova, planova, koje ne mogu jos otkriti sad kad nisu jos zreli. Sad su zapravo prezeleni da bih uopce ista o njima pricao, a ja ne volim biti od onih koji ce pricati praznu pricu, a poslije toga se ne desi nista. Jednostavno, radim svoj posao i mislim da jos uvijek to volim i mislim da ce biti nekakvog hajra od toga.
Meni se cini kao da si konstatno u pokretu, bilo fizicki, mentalno ili duhovno. Tvoj posao je bez sumnje naporan i zahtjeva te kompletnog. Je li bilo nekada momenata u tvom zivotu kada si razmisljao o duzem odmoru ili da se cak povuces na neki nacin?
O, kako da ne, to je odlicno pitanje i nesto sto mene u posljednje vrijeme prozima. To je prirodno da covjek poslije ovako jednog napornog rada pozeli tako jedan godisnji odmor. Ja, naprosto, zavidim ovim svojim, da tako kazem, kolegama na zapadu. Evo, bas sam nedavno citao da je jedan kolega objavio pauzu na neodredjeno vrijeme. Ja, jednostavno nisam u mogucnosti da tako nesto uradim, zato sto ja zivim u BiH i mi nemamo takav kontinuitet, ni konsistentnost jednog uvidnog i civiliziranog zivota.
Ono o cemu ja to ustvari pricam je da znamo da nam se svaki nekih cetrdeset godina desi nekakav rat, sve nam spale, jednostavno nestane sve ono sto su generacije stvarale. Ja opet prognoziram da ima mozda tridesetak ili cetrdeset godina do nekavog novog rata, to je tako na Balkanu gdje zivimo. Nama je sudbina da cijeli zivot radimo, radimo, radimo i da to ponovo neko otme, zapali, bombarduje, unisti itd.
Covjek ima ovo malo zivota i ja nemam taj luksuz sada, kao neki tamo na zapadu, da bih mogao napraviti pet godina pauze. To je meni naprosto nemoguce jer, kao sto pomenuh, moramo raditi, raditi i raditi da bi to ponovo nekada otislo u prah. To nam je sudbina i onda u tom kontekstu smo svi nekako uvijek pod pritiskom, uvijek zurimo. Ne govorim sada samo o sebi, govorim o cijeloj jednoj teritoriji, cijelom jednom nesretnom spletu tih okolnosti i te krvave proslosti koju jos uvjek nosimo kao jednu strasnu tekovinu i koje jos ne mozemo da se oslobodimo.
Ali, moja zelja je, ako Bog da, da u buducnosti nasa djeca imaju tu priliku i taj luksuz, da zive kao Svicarci i ostali, da nemaju ratova. Onda bi mozda nekad neki moj unuk ili tvoj nasljednik mogao racunati na dugu pauzu u svom radu. Mozda sam bio malo opsiran u svom odgovoru, ali tako je. Pomislim ja naravno, kako bi bilo lijepo odmoriti se, ali naprosto nemam vremena za takav odmor.
Dino, ja sam pitao nekoliko tvoji fanova sta bi te oni pitali kada bi imali priliku da razgovaraju s tobom, pa sam izvukao dva najcesce postavljena pitanja. Prvo je , odakle ti inspiracija za sve ono sto ces i sto si vec do sada stvorio, dakle napisao i komponovao?
Pa, ja se isto cesto pitam, pogotovo u periodu kada zavrsim plocu. U pravilu nastaje jedan vakum od jedne godine, kad sam naprosto iscjedjen i ne mogu vise da sastavim dvije smislene recenice ili dvije note koje bi mene zadovoljile, ali to se naprosto regenerise poslije izvjesnog vremena i ponovo dodje, pokuca na vrata i to je jace od mene. To je jedna iracionalna stvar koja je nemoguca, nemoguce je racionalizirati i objasniti i prepricati. Ta inspiracija je onako, jedan Boziji dar, rekao bih, prema kojem treba biti pazljiv i odgovoran.
Drugo pitanje je sto bi ti htio ili zelio promijeniti u svijetu kada bi imao tu moc i tu mogucnost?
Kada bih bio u poziciji, kada bih imato tu moc, valjda bih kao i svi normalni i dobronamjerni ljudi pokusao uspostaviti balans, dakle uravnoteziti sve. Pokusao bih, dakle omoguciti, na primjer, onom iz Sudana ono sto neko ima u Parizu ili Londonu. Dakle, mi zivimo jedan zivot u kojem smo sudionici jedne uzasne nepravde, jednog debalansa. Na jednoj strani, svaki cas neko umre od gladi ili zedji, a na drugoj strani imamo onu bahatost, koja izludjuje normalne ljude. Imas one ljude koji ne znaju sta bi od sebe i od bogatstva i sile koju posjeduju, pa onda okolo siju ovo o cemu govorim – glad, bijedu, ratove, naprosto se igraju. Eh, kad bih ja bio u mogucnosti da promjenim nesto, onda bih napravio taj balans da ljudi mogu zivjeti normalno. Ja sam svjestan da nikada nece postojati svijet bez ratova, ali ako se vec vodi rat, pa trebalo bi da to bude borba vitezova, znas ono u djetinjstvu smo imali situaciju kad se marise raja protiv raje, jedan na jedan, danas je ovo jedan totalni debalans, dakle govorim o jednom svijetu kojeg vise nema. Ja sam artist i zato ja pjevam o onome cega nema.
Za kraj razgovora ima li jos nesto sto si zelio reci a da sam ja propustio da te danas pitam ili imas neku poruku za nase citaoce?
Pa ovako, nemam nekih veliki poruka, ali meni je moja majka rahmetile govorila i uvijek se sjetim te recenice: “Na duge staze se isplati biti posten”. Dakle, covjek onako na kratku stazu, onako kratkog daha, pomisli kako bi bilo, hajde niko te ne vidi ili hajde napravicemo neku stvar koja izlazi iz okvira i ganica koje je uspostavio Bog i nekakav boziji ustav. Medutim, uvijek kad izademo iz tih granica i ne postujemo, recimo taj ustav, tada radimo u korist svoje stete. Zelim reci da bi bilo dobro da svi budemo u odredjenim okvirima i da postujemo granice koje se nikada ne smiju prekoraciti. To bi bila moja poruka citaocima.
Ja ti se jos jednom mnogo zahvaljujem na ovom jako prijatnom razgovoru Dino i zelim vam svima sretan put sutra, a posto ste 16.aprila u SLC, Vox i Dino ce se opet sresti,. Iako ja necu imati tu cast da budem s vama, moja urednica i dio ekipe Vox-a ce se vec pobrinuti za jednu dobru organizaciju tog koncerta, a kasnije skupa, u to ime popijte jednu kaficu od mene (smijeh).
Ja sam takodjer zahvalan na ovom razgovoru za vase citaoce i ako Bog da vidimo se u Americi i naravno popicemo i kafu. Å°
Inetrview: Nedzad Kuduzovic & J.K. &Urednistvo
Obrada: Urednistvo
Foto: K.N. & sluzbene stranice Dino Merlin & Vox arhiva & Internet
http://www.voxmagazin.com
|
|
|
|
